“Dating” kultura – oružje protiv čednosti i obitelji

Nalazimo se u vremenu kada je obitelj na udaru, da ne kažem na izdisaju, a dok konzervativni dušebrižnici lamentiraju nad tom katastrofom koja zahvaća zapadno drutšvo, djeca im aktivno sudjeluju u naizgled nevinoj “dating” kulturi, izrastajući u generacije koje bi mogle zabiti posljednji čavao na lijes zaglavnog kamena civilizacije.

Dating kultura je nazovimo je tako, jedan od nusprodukata zapadnjačkog relativističkog poimanja ljubavi, tj. seksualne revolucije, ispunjena sentimentalnošću, podržavana filmskom, televizijskom i glazbenom industrijom, te literaturom, koje promiču i pomiču granice moralnog, a uvijek upakiranog u ljubav i romantiku. Ona nije erotska iako je i kao takvom znaju prikazati, ona je suptilna. Ona daje do znanja da nema ništa loše u isprobavanju dok ne “pronađeš pravu ljubav”, podvaljuje mitove predestinacijskog karaktera i lažni sentiment.

Imati dečka – statusni simbol iz nagona za plemensko prihvaćanje

Djevojčice od najranije dobi, s obzirom da ranije sazrijevaju, i u potrazi za pažnjom, u svom društvenom okruženju postaju popularnije i “ženstvenije”, u prijevodu, raste im ego ukoliko imaju “dečka”.

People-Texting-Anxiety

Barem je nekoć bilo tako, uzmemo li u obzir u kojim godinama stupaju u spolne odnose, ali i zanimljivim pričama djevojaka u ranim dvadesetima koje očajnički ne žele “ispasti jadne” ukoliko su same. Danas, zahvaljujući društvenim mrežama, to je postalo dostupnije i lakše nego ikad!
Imam prijateljicu koja od svoje 15. godine nikada nije bila “sama” u periodu duljem od dva mjeseca, danas je nakon 4 godine braka, prijeđenom tridesetom i sama i razvedena i bez potomstva. Ovaj sustav ju je prožvakao i ispljunuo.

Ako se dotaknemo katoličke mladeži, govorimo o nekakvoj široj skupini aktivnih vjernika, stvar je vrlo slična.
Kod momaka je slična stvar, imati djevojku, staviti njezinu sliku u novčanik ili na mobitel, pokazivati je prijateljima, čak i njezine “slobodnije” slike, to je kao što su nekoć lovci stavljali trofejne glave na zid.

U toj kulturi se dijele poljupci i dodiri, koji budimo realni pripadaju lažnom sentimentu i prolaznoj fizičkoj privlačnosti, dalje od toga neću ni komentirati.
No u čemu je problem?

Prije svega sentimentalnost, uvjerenje da se na taj način “pronalazi prava ljubav”, što opet se vraćajući na kršćanski krug, bi značilo traženje “muža”/”žene”, iako i to spada u idealno poimanje, jer većina mladih katolika i dalje traži “curu/dečka” da im osiguraju čoporativni status u plemenu… u protivnom su jadnici.
Sentimentalnost je pogrešna, ona se danas svim silama gura na vrh, kao primarna svrha veze, a dođe li do braka, ona s vrha gura ono što po nauku Crkve, božanskom i prirodnom zakonu pripada prokreaciji.

S obzirom da u žene osjećajnije, “dating” kultura se najviše tiče njih. Stoga, u naizgled nevinom pitanju “imaš li nekoga” ili “zašto nemaš djevojku/dečka” se krije žarka potreba istaknuti svoj društveni nivo i status koji vrišti “da, imam sada tu emocionalnu sigurnost, željena sam osoba i ovo je potvrda toga, pripadam!”.
To rade i muškići koji također nisu imuni na ovaj fenomen.

Lonely girl sitting on a vintage chair

Sentimentalnost protiv dužnosti

Emocionalna sigurnost se kod nekih ljudi, ovisno o naravi očituje i na učestalom flertu i ostalim metodama privlačenja pažnje. Ali ovdje bih istaknuo nekoliko primjera kako se ona danas manifestira, tj. na koji način razara brak i obitelj. Naime, po KKC 1652 je ustanova ženidbe i bračna ljubav po svojoj naravi usmjerena rađanju i odgajanju djece. To prokreacijsko prvenstvo ne isključuje ljubav kao osjećaj. Međutim ono što se događa je da mnogi (vjernici) si dopuste da im osjećajnost zasjeni dužnost, stoga ne treba čuditi zašto neki supružnici napuštaju obitelji, te zašto među silnim pokretima za obitelj nitko ne želi pričati o nerazrješivosti braka.
Sentimentalnost je omekšala muškarce (kao autor ovog teksta i sam priznajem da sam bio žrtva toga), učinila od mnogih slabe romantičare, a ponekad i mekoputnike i preljubnike.

Veza koja teži braku ili sentimentalna oholost?

Zbog tog rezerviranog pogleda na brak, u kojem nerazrješivost više nije upitna, u kojem je mentalitet “datinga” norma, imamo jednu zanimljivu pojavu. Naime, kada par “raskine”, vrlo brzo se počinju viđati s drugima. Ostavimo li na stranu onaj negativni aspekt “slomljenih srdaca”, uhođenja ili plakanja, radi se uglavnom o povrijeđenom egu. Malo koja veza započne udvaranjem i otvorenim stavom da to mora ići u smjeru braka, iako je knjiga “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti” Thomasa G. Morrowa napravila dobar pomak među mladim katolicima. Postoji čak i iluzija koju bi bilo najbolje opisati ovako “ona je katolkinja, sigurno razmišlja kao i ja”, ovo iz osobnog iskustva mogu potvrditi kao jednu od najčešćih laži.

Postoji i druga krajnost, sentimentalna duhovna oholost, onaj stav koji uglavnom nalazimo kod žena (*), stav vjernice da će ona svog momka obratiti, koji je zapravo “dobar dečko” (u prijevodu privlačni “bad boy” kojeg ona želi promijeniti). To češće rezultira gubitkom čistoće, nevinosti, ili pak životom u konkubinatu, nego dobrim brakom i obraćenjem.
(*) Kod muškaraca to nije slučaj, zbog antropološke karakteristike da tzv. “zločestu curu” ne percipiramo kao “curu za ženiti”, no postoje dobri i naivni katolički dečki koji u potpunosti ignoriraju loše navike kojih se čak i novoobraćeni rješavaju, te postoje tzv. “dobri dečki” koji u svojoj mekoputnoj nemoći bi se željeli malo zabavljati i skupljati trofeje prije nego li se “zbilja okrenu Bogu i nađu dobru djevojku” (to se radi svjesno i ozbiljan je smrtni grijeh, vrijedan prezira).
Ako neku djevojku zanima kako to da je neki dobar muškarac bez (statusnog simbola), takav konkubinu (čitaj štracu) može (a ne želi) naći svaki dan, te se u pravilu ni ne hvali svojom vezom kao statusnim simbolom.

U “Dating” kulturi je cilj tzv. “close”, koji može biti zatvaranje priče uzimanjem broja (kad se upoznaju), zatvaranje susreta poljupcem, te najveći i najprešutniji (zahvaljujući moralnim normama) cilj zatvaranje seksom. Nažalost u općoj populaciji je ovaj redoslijed sukladan broju susreta postao normalna pojava.

Opasne krajnosti

Dok s jedne strane imamo i u samoj Crkvi struje koje veličaju osjećajni duh “traženja sreće u vezama”, te sveopću feminizaciju muškaraca, s druge strane imamo iskrivljenu sliku pravog muškarca koji je okružen ženama i trofejima. Na neki način taj čitav pokret omekšavanja muškaraca, koji ih pretvara u politički korektne sirotane koji nemaju snage reći “dosta” i koji bi od križarske vojne pobjegli poput miševa, tjera mlade žene, također ugrožene čistoće u ruke “lažnih alfa mužjaka”, od kojih su neki čak i aktivni u svojim župnim zajednicama(!).

Bludni čin zahtjeva pokoru, jako ga je teško očistiti iz misli i srca, nekoć su, u doba visoke kršćanske kulture srednjega vijeka ljudi odlazili u samostane, patili, molili za oprost, no danas se taj dio često izostavlja, traži se “nova prilika, razumijevanje, prihvaćanje na silu”, ali bez pokore i poniznosti. Ovaj problem, iz mog rada s mladima, proizlazi iz emocionalne duhovnosti i konstantne duhovne oholosti, a u kombinaciji s “dating” kulturom rezultira ponavljanjem bludništva te sablazni (jer radi se o aktivnim obraćenim vjernicima).

Sentimentalna krajnost koja je pak prožeta skrupulama, to su mladići i djevojke koji sami sjede u crkvama čekajući “onu pravu/onog pravog” i priču iz bajke. Oni pak s gnušanjem odbacuju “dating” kulturu, međutim upadaju u zamku da se svaki kontakt svodi na to, prepuni su nepovjerenja i razočarenja.

Treća krajnost su “mrzitelji”, isfrustrirane žene i muškarci koji u svima drugima vide sluge nečastivog i oličenje nečistoće.

Spas braka prije braka

Da je brak u krizi zbog ovih socioloških kretanja svjedoči činjenica da u Hrvatskoj svaki četvrti “građanski” brak rezultira razvodom, da je sve manje djece, s time i manji priraštaj, sve više mladih živi u rezerviranom zajedničkom životu (konkubinatu).
Umjesto udvaranja u kojem se nekoć tražilo dopuštenje obitelji da bi se uopće pristupilo djevojci, danas imamo tajne veze i upucavanje, višestruke “opcije” od kojih barem jedna mora upaliti kako bi nam se smirili osjećaji.
Posao spašavanja braka je još teži nakon Sinode za obitelj iz 2015. Ukoliko ćemo ostati taoci te razarajuće manjine unutar Crkve, i šutjeti, degeneracija društva će se još više ubrzati.
Vrijeme je za otvoreno i iskreno udvaranje, ono obuhvaća stav, koji u samom startu definira da veza mora gledati prema braku, koji je nerazrješiv, a čednost nije nešto oko čega se prigovara.
A uzora još ima među našim starima, “pred-revolucijskim” mladencima.

dating old

 

 

 

Zemljana i asfaltirana staza

U današnjim velikim urbanim zonama teško je ne zamijetiti utabane zemljane staze koje presijecaju gradske travnjake. Iako se prostorni planeri veoma trude predvidjeti kuda će se ljudi kretati, asfaltirajući pojedine površine koje su sami predvidjeli za pješačenje svima ostalima, zemljane staze i dalje nastaju, ponekad i u posve suprotnim smjerovima u odnosu na službeni smjer.

Čini se da je ovu sliku moguće prenijeti i na brojna druga područja ljudskih djelatnosti, pa i društveni sustav u cjelini. Život u društvu punom ponuđene jednakosti rezultira masovnim nedostatkom interesa za velik broj obrazovnih, političkih, kulturnih, znanstvenih, informativnih i drugih ponuđenih sadržaja. Model koji se pritom obično prirodno ustroji pokazuje kako najveći dio ljudi preferira najjednostavniji životni stil, dok težnju višoj razini formacije i inicijative pokazuje tek nekoliko puta manji broj ljudi. Sve je veći broj ljudi koji usprkos formalnom obrazovanju ne nalazi smisao u strukama kojima su se usmjerili. Manji broj ljudi želi zaraditi da bi pomogli izgradnji društva oko sebe, manje ih se brine za osvještavanje primjene ljudskih vrlina i u praksi, manje ih razmišlja dalje od jedne ljudske generacije, jednog ljudskog vijeka. A koliko ih tek malo cijeni identitet koji su stoljećima ranije ostavili preci, jedan za drugim…

Usprkos mehanizmima društvene prisile, radilo se o državi ili o drugim utjecajnim organizacijama, drugim skupinama ili pojedincima, ljudska priroda pokazuje težnju hijerarhiji. Društvo traži rukovodstvo koje će biti stabilno, stalno i prilagođeno potrebama opstanka i izgradnje zajednice. Sustav ravnopravne borbe nekoliko interesnih frakcija na političkom polju, zvanim parlamentarizam, tijekom vremena pokazuje sve veći odmak od nesebičnog doprinosa općem dobru (iznimka je uspješna Švicarska, u kojoj su interesne skupine praktički formirale jedinstvenu snagu koja drži vlast već šezdeset godina, što je još jedna potvrda prirodne pojave težnje trajnoj i stabilnoj vlasti.)

Činjenica je da se čista demokracija modernog vremena nigdje nije razvila mirnim putem. Politički sustav Ujedinjenog Kraljevstva dokaz je da aristokracija može dio svojih ovlasti prenijeti na puk, što može, ali i ne mora dugoročno biti dobra odluka. Kad bi se danas na temelju ljudskih navika i stvarne povezanosti načina života sa sustavom upravljanja i ekonomije stvaralo politički poredak, on bi svakako morao biti organski, prilagođen prirodnim hijerarhijama u društvu, poštujući mogućnost napredovanja na društvenoj ljestvici, ukoliko pojedinac ima potrebne kvalitete.

Istina je da su utabani zemljani putovi prašnjavi, nepravilni i da ponekad ostave blato na nogama, ali i najbolja asfaltna autocesta gubi svoj smisao ako se njome nitko ne vozi.

Štrace

Progresivodi svih vrsta uzjahaše na valovima jer se princ Svete Rimske Crkve, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, usudio reći da žene koje vole isprobavati muškarce seksom prije braka ne bi to trebale činiti jer će postati štrace, da je to sramotna izjava i da mu internet ruga i to s pravom.

Kao da bi jedan princ Crkve mario ili trebao mariti što piše pogančad i nezajažljiva nejač. No, rječnik ih izdaje! Ne kaže li se na poganskom: “Potrošio sam ju/ga!”?

Ne kaže li se? Štraca je, za one koji ne znaju: krpa, iznošeni odjevni predmet, a u prenesnom značenju beskičmenjak i ruina bez karaktera. Narod poznaje i grublje izraze, no nema potrebe sada nadolijevati boje.

Dakle, dragi naš kardinale, samo jako, bez skrupula… Usput budi rečeno, progresivodi su u pravu u jednom: koja je suštinska razlika u seksu prije braka ili izvan braka u kombinaciji M-Ž ili Ž-Ž ili M-M? Nema je. Svima limes teži u sterilnost. Kad se bolje razmisli, takvu herezu je Crkva već jednom skršila, ono kad je uništila katare i ostale gnostike. Jer da nije, danas svijeta ne bi bilo. I danas se nameće hereza kontraceptivnog mentaliteta: da je dobar seks onaj koji je sterilan, dakle onaj sa zaštitom ala WD-40.

Da prostite, to je štraca od seksa.

Pjesam za njedra eugeničara, barbara i krvoloka

U njedrima tananim, sjetilnim,
za ženska prava sjetnim,
točkica nemira.

Katotalibanska misao uobrazilja
mogla bi postati zbilja
grudica nemira.

Ti zatucani desničarski Poljaci
nikad progresivci, uvijek seljaci
plast nemira.

Fejsbučarski progresivodi i ini ljevičari,
Ne plašite se njih, kamiličari…

Dolazi vrijeme i svaki će jezik priznati
da hladno drobljenje lubanje znati
traži reptilsko srce.

Fejsbučarski progresivodi i ini ljevičari,
krvoloci, barbari, eugeničari,
ne plašite se njih, kamiličari…

Dolazi čas metanoje,
a oni neka broje
par njih na prosvjedu,
a nas stotine tisuća u slijedu.

Fejsbučarski progresivodi i ini ljevičari,
krvoloci, barbari, eugeničari,
ne plašite se njih, kamiličari…

To što titraju od nemira njedra
znak je dobar! Možda jedra
i zdrava ipak imaju srca.

(Zlo)duh Nacije

Što je (zlo)duh Nacije?

Među našim domoljubima i u kršćanskom miljeu se s odobravanjem i idealiziranjem promatra izraz “nacija”, pogotovo kad ljevica otvoreno izražava mržnju prema vlastitom identitetu i upire prstom urlajući “nacionalist!”. U Hrvatskoj su sve političke opcije proizašle iz revolucionarnog nacionalizma 19. stoljeća. Tada je to diljem Europe bilo nazivano liberalizmom, ili nacionalnim buđenjem, a korjen je pronašlo u tekovinama francuske revolucije.

U ovome članku ću se dotaći jednog od najvećih civilizacijskih zala i dijaboličnom projektu, a to je francuska revolucija, nego o šteti koju je napravila kroz svoje kćeri, nacionalizam i marksizam.

Nacionalno buđenje je bilo obilježeno prije svega simbolikom, trobojnicama, personifikacijom u obliku žene (kip slobode, Marianne, Germania, itd.), idealiziranjem određenog etničkog identiteta, romantizacijom, teritorijalnim pretenzijama i odbijanjem poslušnosti prema ne-nacionalnim autoritetima, Crkvi i monarhiji.

Osobna svetost kulturnih radnica i radnika (4): stražnjica S.V. kao antiteza lažnim svecima

Posebna kategorija svetih radnika u kulturi su, pjevači. Oni su prvi na listi umjetnika. Još kad se radi o ženama…

Naime, kako to lijepo stoji na Wikipediji, “tradicionalna estetika razlikuje šest vrsta umjetnosti; pojavom filma i stripa proširena je tradicionalna podjela umjetnosti.

  1. glazba
  2. drama
  3. književnost
  4. slikarstvo
  5. kiparstvo
  6. arhitektura
  7. film
  8. ples
  9. strip

Osobna svetost kulturnih radnica i radnika (3)

Bog Progres zadovoljan je. Javila se nova nada u vehementnoj veljačanskoj mački na krovu pravovjernosti, vruće i ispravne pravovjernosti.

Kako javlja Jutarnji list kojeg svaki pravovjernik Progresa lista, ma što da govorim, pogledajte samo te retke pravovjernosti:

“Najiskrenije, ne mogu vjerovati da se uopće vode rasprave o pravu na pobačaj. Ni jedan dio mene ne može vjerovati da se na to troše novci u vidu produkcije televizijskih emisija, vrijeme u vidu pisanja novinskih članaka, zrak u vidu daha koji je potreban da bi se izgovorilo: “Žene imaju pravo odlučivati o vlastitom tijelu!” Međutim, imam problem i sa zadnjom rečenicom. Ne, nije stvar u tijelu. Ne, nije stvar u tome želi li neka žena proći kroz devet mjeseci trudnoće i porod. Stvar je u životu. Radi se O ŽIVOTU. I kad dođe do toga, da, slažem se s protivnicima prava na pobačaj, koliko god mislim da je njihovo postojanje jednako smisleno kao i postojanje Jehovinih svjedoka: možda ste mnogobrojni, možda ste u stanju jednom u pet godina unajmiti Arenu Zagreb, možda je vaša doktrina toliko zasljepljujuća da svakog psihički malo slabijeg pojedinca može navesti na to da pomisli da je baš ona rješenje svjetskih problema, ali, suštinski, vi ste marginalna skupina, rukavac koji je stvorila snažna bujica evolucije i koji zapravo, ne služi ničemu. Ponekad, doduše, ako mu se jako približiš, stvara šum u kanalu.” (op. naglasci pravovjernosti podebljani…)

Valentinovo ili Lupercalia?

valentinovoČetrnaestog veljače svake godine naše ulice obasute su tisućama motiva srca, crvene boje, crvenih ruža, malenih krilatih dječaka sa lukom i strijelom u ruci, kao i svakim drugim popratnim materijalom onoga što sadašnja kultura smatra vezanim uz pojmove „ljubav“ i „zaljubljenost“. Od takvog ambijenta najviše dobra imaju trgovci, koji po akcijskim cijenama zaljubljenima, parovima u braku i svima drugima koji su to voljni nude različite proizvode koji bi ih trebali učiniti međusobno bližima i valjda učiniti da se više vole i poštuju.

Neispravno se toga dana veže asocijacija takvih manifestacija „ljubavi“ (barem onakve kakvom ju svijet shvaća) s mučeništvom velikog sveca Crkve, svetog Valentina. Iako u njegovom životnom putu ima malo poveznica s romantikom i spominjanjem na ljubav muškarca i žene, društvo europskog kulturnog kruga uporno taj dan naziva VALENTINOVO, davajući mučeništvu krive konotacije. Ne, ne želim vam predstaviti mučeništvo svetog Valentina, koje je pravo svjedočanstvo vjere (i simbol za svakog kršćanina, pogotovo muškarca), već ukazati na pravi izvor manifestacija „ljubavi“. Radi se o rimskom poganskom prazniku LUPERKALIJA.

¡Viva la restauración!

prva-svetovna-vojnaŽivjela restauracija!

Kada čovjek izabere biti glup, on je zapravo izabrao biti ohol. Budimo iskreni, većina ljudi ne želi pogledati širu sliku neke teme, jednostavno se drže priče koju su prihvatili i grčevito je brane. Zato se u društvu ukorjenjuju ideologije i vezana mišljenja, uz sitna odstupanja, jer ipak ljudsko biće može razvijati i vlastite ideje i pomalo se odvajati od indoktrinacije.

Mediji to itekako koriste, gradeći sliku demokratskog kolektiva, izrazima poput “međunarodna zajednica”, “općeprihvaćeno”, “napredno”, “dobro poznato”, a oponentima, kao što npr. konzervativni tradicionalisti, pridodaju epitete “srednji vijek”, “nazadnjaci”. Najgore od svega, većina katolika to ipak prihvaća.

Poklade su poganski običaj kojeg se treba kloniti

pokladeDok Crkva tradicionalno obilježava tjedne sedamdesetice, šezdesetice i pedesetnice, neopoganska kultura širi običaje koji promiču nered, neuredno življenje i kojekakve opačine. Riječ je o karnevalima, pokladama, maškarama, ili kako ih se već zove. Vrijeme je to kada se oživljavaju stari poganski običaji, koji se protive crkvenim uredbama i vrlo često pozivaju na neobuzdane pijanke, opscenost i razvrat svake vrste.

Umjesto da se vjernike uvodi u pokorničko raspoloženje koje nas sprema za Korizmu, u kojem posebno mjesto zauzima razmatranje o padu naših praroditelja u grijeh i njihovoj pravednoj kazni, suvremena kultura nudi nam razuralenost i glupiranje. Evo što o tome ima za reći sv. papa Pijo X. u svom velikom katekizmu*: